Predstavnici Planinarskog društva “Vilenska vrela” iz Kneževa uputili su prošle godine zahtjev resornom ministarstvu da se područje kanjona rijeke Cvrcke zaštiti. O ovoj inicijativi, ali i drugim temama iz oblasti zaštite i očuvanja prirode, razgovarali smo sa Draganom Kovačevićem, načelnikom Odjeljenja za prirodno nasljeđe u Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa, koji podržava ovu ideju.
Kovačevića raduje činjenica da je u posljednje vrijeme sve veći broj podnesenih inicijativa za uspostavljanje zaštićenih područja na teritoriji Republike Srpske, koje dolaze od udruženja građana, lokalnih zajednica, turističkih organizacija i vladinih institucija, širom Republike Srpske.
– Pripisaću to svakako i povećanoj svijesti naših sugrađana, ali i činjenici da je Zavod kroz svoje djelovanje (promocija, kampanje, sastanci, konferncije) mnogo doprinio razbijanju tabua oko zaštićenih područja u smislu da to nisu ograđena i u potpunosti konzervirana područja, već nasuprot, područja koja pored očuvanja predstavljalju određenu šansu za lokalni razvoj.
Koji je trenutni status ovog područja prema Prostornom planu RS do 2025. i kakvi su izgledi da ono dobije status zaštićenog?
– Dokumentom Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske do 2025. godine, kao okvirnim planskim dokumentom, kanjon rijeke Cvrcke planiran je za zaštitu u kategoriji Ib, posesbni rezervat prirode, što predstavlja dovoljan okvir da se krene u proceduru uspostavljanja statusa zaštićenog područja. Vrlo bitno je naglasiti da su, kolege iz Planinaskog društva „Vilenska vrela“, u saradnjni sa Zavodom, pribavili sva potrebna mišljenja i saglasnosti, tako da se mogu poslužiti narodnim jezikom i reći „vrata su nam širom otvorena“. Odnosno stvoreni su svi uslovi koji su potrebni da se nesmetano urade terenska istraživanja, utvrde vrijednosti područja, predloži obuhvat, predlože mjere zaštite i kroz dokument Studija zaštite, upute naležnom ministarstvu na pripremu Akta o proglašenju. Bitno je naglasiti da unaprijed pribavljenja mišljenja i saglasnosti u mnogome olakšavau proceduru javnog uvida, pribavljanja mišenja nadležnih ministarstava, zainteresovanih strana i donošenja odluke o proglašenju. Evo, da se poslužim i kladioničarskim žargonom, rekao bih da je ovo situacija „iz keca u kec“.
Koji status u smislu zaštite kanjona rijeke Cvrcke bi bio najoptimalniji i šta to podrazumijeva?
– Prijedlog kategorije koji je predložen dokumentom Izmjene i dopune Prostornog plana Republike Srpske, posebni rezervat prirode, podrazumijeva potpunu konzervaciju prostora, tj. najstrože mjere zaštite i korišćenje prostora. To podrazumijeva korišćenje područja samo u naučno-istraživačke svrhe. Obaveza Zavoda je, da prilikom izrade Studije zaštite, vodi računa i o trenutnom korišćenju prostora, trenutnom načinu upravljanja područjem, vlasništvu nad nepokretnostima itd. Uvažavajući sve aspekte, tj da se radi o šumsko-privrednom području, da postoji dobar dio površina koje su u privatnom vlasništvu, da područje ima i veliki turistički potencijal, mišljenja smo da će prijedlog kategorije biti sasvim drugačiji. Vjerovatno, spomenik prirode, ili park prirode. Ne bih želio da se ova konstatacija protumači pogrešno i da na taj način umanjujemo vrijednost područja. Naprotiv, predložena kategorija samo određuje ciljeve i način upravljanja područja. Zakonska regulativa je omogućila, da se kroz zone zaštite i propisane mjere zaštite, očuvaju najvredniji dijelovi područja od devastacije. Kategorije spomenik prirode, ili park prirode, omogućavaju i druge vidove korišćenja (turizam, rekreacija, planinarenje…). Pored zaštite i očuvanja određenih područja, cilj nam je da ta područja budu u funkciji upravljača, lokalnog stanovništa i svih ostalih korisnika, naravno uz poštovanje svih propisanih pravila.
Nedavno ste bili u kanjonu rijeke Cvrcke. Kako biste u najkraćim crtama opisali vaš susret rijekom i njenim okruženjem?
– Prelijepo, predivno, fantastično. Mada moram priznati da i u kanjonu Cvrcke, kao i u većini naših rijeka, u blizini naseljenih mjesta primjetan je vrlo izražen ljudski nemar i nepoštovanje prirode i svega onoga što ona jeste i što treba biti. Ne mogu sebi da objasnim tu ljudsku potrebu i taj nivo svijesti i nekulture za odlaganjem otpada u prirodu. Naprosto, nevjerovatno je i skoro da je nemoguće zamisliti da bacaš otpad u rijeku i na njene obale, a onda samo par stotina metara nizvodno odeš i piješ tu istu rijeku, hladiš u njoj pivo i na njenim obalama roštiljaš i uživaš. Ne znam, ja to ne mogu objasniti.
Ima li nešto što biste posebno izdvojili?
– Atraktivnost i nepristupačnost. Ono što bih izdvojio, jeste nepristupačnost. Da biste vidjeli najljepše i najatraktivnije lokalitete (Vilenska vrela, vodopad Skakavac…) u kanjonu Cvrcke, ipak se morate malo pomučiti. Dosta je pješačenja, da tako kažem i laganog planinarenja, da bi ste posjetili pomenute lokalitete. Iskoristiću priliku da pohvalim Planinarsko društvo „Vilenska vrela“ na odlično markiranim i pozicioniranim stazama.
Kada je riječ o Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, kako biste ocijenili zakonski okvir i realizaciju na terenu, po pitanju zaštite prirode?
– Važeći Zakon o zaštiti prirode donesen je još 2014. godine. Mišljenja sam, da je donesen dobar zakon i da, evo već sedam godina, sistem zaštite i očuvanja prirode je u uzlaznom nivou. Bitno je naglasiti da je u samoj izradi zakona veliki dio učešća uzela struka, hoću reći da je Zavod u punom kapacitetu učestvovao u izradi tog zakona. Vrlo je bitno naglastiti da je pozicija Zavoda jasno i precizno definisana i da Zavod kao ovlašćena i stručna institucija učestvuje u kreiranju svih politika zaštite prirode i da kroz upravno-pravni postupak u donošenju odluka na nivou ministarstvava, ili Vlade Republike Srpske, može iskazati stav struke i kroz stručno mišljenje predložiti ulove zaštite prirode.
Svi smo saglasni da imamo brojne prirodne ljepote. Da li su one iskorišćene na pravi način?
– Pa tako kažu. I moja skromna iskustva kažu da je područje Dinarida centar diverziteta (biološkog, geološkog, diverzizeta pejsaža…) u Evropi. Naglasio bih da je Republika Srpska, od bivše nam Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, naslijedila samo dva zaštićena područja. Nacionalni par „Sutjeska“ i Nacionalni park „Kozara“. Danas možemo primjetiti da su samo ta dva područja, bez obzira na devastacije koje su bile i koje se saniraju, u nekoj turističkoj funkciji. Hoću reći da su to jedina dva područja koja imaju kadrovske, sistemske, tehničke, kapacitativne i druge preduslove za ozbiljan razvoj turizma. Od 2008. godine pa do danas Republika Srpska je dobila, ili zaštitila, novih 26 područja. To su uglavnom područja u kojima Upravljači još uvijek u manjoj, ili većoj mjeri, rade na uspstavljanju sistema upravljanja u zaštićenim područjima, što je i razumljivo. Još uvijek se radi na kreiranju programskih i planskih dokumenta, kadrovskom jačanju, edukaciji, opremanju itd. Mislim da će u narednom periodu, jedan od važnijih zadataka, ne samo Zavoda, nego i ministarstava, biti, stručno osposobljavanje upravljača, a sve u cilju funkcionalnijeg i održivijeg upravljanja zaštićenim područjima. Samo u nekim novoosnovanim zaštićenim područjima, primjetni su neki oblici pružanja usluga i razvoja turističke ponude. Činjenica je da je i „eko turizam“, ili turizam u zaštićenim područjima u ekspaniziji, tako da sam gotovo siguran da će i taj oblik turizma zaživjeti u našim zaštićenm područjima i da će uzeti značajnije učešće u prihodu Upravljača.
Upravljanje ovom vrstom potencijala je veoma važno za jedno društvo. Koji su benefiti i kako ih iskoristiti?
– Prevashodna korist i imperativ je očuvanje prirode, prirodnih vrijednosti i svega onoga što pojam „zaštita prirode“ nosi sa sobom. Naravno da novo zaštićeno područje nosi sa sobom nova radna mjesta. Mada na to ne bih stavio akcenat. Prije bih ga stavio na šansu za razvoj područja. Mislim da ta opcija kod nas nije dovoljno razvijena. Nadovezaću se na maloprije rečeno. Ako pogledamo zemlje u okruženju, možemo konstatovati da su zaštićena područja u dobrom dijelu nosioci razvoja područja na kojima se nalaze, da ne kažem cijele regije. Zaštićena područja za sobom povlače mnoge uslužne, proizvodne, turističke i druge djelatnosti. Mislim da od njih ne treba vidjeti korist zbog otvaranja nekoliko novih radnih mjesta, već u šansi koju pružaju građanima koji žive u i oko zaštićenog područja, da u saradnji s upravljačem, pronađu način da neke svoje proizvode, ili usluge, plasiraju na tržište i ostvare prihod. U tom smislu, usudio bih se reći da država, odnosno lokalna zajednica, prilikom izrade strateških dokumenata, treba da posveti više pažnje tom segmentu razvoja. U upravljanju jednim zaštićenim područjem, vrlo bitno je ostvariti saradnju sa lokalnim stanovništvom. Mislim da je to jedan od ključeva uspjeha. Sa druge, strane upravljači, u saradnji sa stručnjacima iz turizma, treba da vide koji su to proizvodi i usluge koji se mogu ponuditi i koji mogu naći svoje tržište. Nema i ne postoji univerzalno rješenje. Svako zaštićeno područje mora da sagleda svoje potencijale i mogućnosti, da osmisli svoju ponudu i da pronađe svoju ciljnu grupu posjetilaca. Nije mali broj lokaliteta, pa i u Republici Srpskoj, koji su na takav način pronašli svoj dio kolača. I, sa treće strane, mišljenja sam da će resorna ministarstva, vrlo brzo, morati da pronađu sistemska rješenja, kako i na koji način obezbijediti ulaganja u ovaj sektor. Potencijali su ogromni, mogućnosti su velike, a stepen iskorišćenja, ili korišćenja je skoro zanemarljiv.
U kojoj mjeri civilni sektor, NVO, mogu doprinijeti zaštiti prirodnog naslijeđa? Kakva su vaša iskustva?
– Širok je spektar mogućnosti. Vrata Zavoda bila su, jesu i biće uvijek otvorena za sve one kojima je fokus na zaštiti prirode. Stav Zavoda je izgradnja partnerskih odnosa, u punom smislu te riječi, sa svim nevladinim organizacijama. Ono o čemu mi u Zavodu razmišljamo jeste da je veoma mali broj nevladinih organizacija kojima je programska djelatnost zasnovana na očuvanju prirode i prirodnog nasljeđa. Kada pogledamo zemlje u okruženju, nevladin sektor je puno ozbiljnije organizovan i profilisao se kao ozbiljan partner institucijama vlasti. Ali, da se ne udaljavm puno od pitanja. Nevladin sektor može pružiti značajnu podrušku u podizanju javne svijesti, prikupljanju i dostavi informacija, uključivanju u donošenje odluka kroz sistem donošenja odluka, povlačenju projektnih sredstava za zaštićena područja kroz razne pozive.
Na kraju, iskoristiću priliku da uputim poziv da čuvamo prirodu, jer bez nje ne možemo a sa njom je svakako ljepše.
- Intervju je izrađen u okviru projekta „Misli o prirodi!“ koji provodi Centar za promociju civilnog društva uz finansijsku podršku Švedske. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost PD „Vilenska vrela“ i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva i Švedske.
Portal Istinito